Uvod

Dobrodošli!



Ante Šupuk

Ante Šupuk

Ante Šupuk (Šibenik, 21. kolovoza 1838. - 11. svibnja 1904.) je hrvatski izumitelj, poduzetnik i političar koji je 1895. godine napravio prvu hidroelektranu na svijetu. Bio je dugogodišnji šibenski gradonačelnik i obilježio je prvo razdoblje modernog Šibenika.

U Šibeniku je rođen i umro, Šibenik ga je odredio, kako nas inače rodni grad i zavičaj određuju za cijeli život, ali je taj odnos bio uzajaman, jer je Ante Šupuk u značajnoj mjeri utjecao na razvoj Šibenika. Vrijedno je navesti najvažnije što je uspio postići za vrijeme svoje vladavine.

U škole i općinu umjesto do tada talijanskog uvodi se hrvatski jezik. Izgrađena je 1877. godine pruga Siverić - Split, s ogrankom Perković - Šibenik. Značajno se povećao promet u luci, grade se operativna obala i lučka postrojenja. Velike su zasluge Ante Šupuka što je Šibenik 1879. godine dobio vodovod od Krke do Šibenika i riješio višestoljetni problem vodoopskrbe.

Rad

Ime Ante Šupuka posebice se veže uz izgradnju hidroelektrane na Krki.

Na Krki je 28. kolovoza 1895. sagrađena i puštena u pogon hidroelektrana „Krka“, druga najstarija hidroelektrana na svijetu. Puštena je u pogon samo dva dana poslije Tesline hidroelektrana na slapovima Nijagare. U pogon je istog dana pušten i prvi izmjenični višefazni elektroenergetski sustav. Sustav se sastojao od dva generatora (42 Hz, 550 kW), razvodnih stanica i transformatora koji su proizvedeni i instaliran od strane mađarske tvrtke Ganz.

Usporedo s njom izgrađen je i dalekovod za prijenos električne energije duga 11,5 km i spojena putem drvenih stupova i električnih vodova na distribucijsku mrežu 3000 V/110 V, a uključivala je dvije razvodne i šest transformatorskih stanica na području grada Šibenika iz kojih se napajala javna rasvjeta i objekti vlasnika sustava Ante Šupuka. U spomen tomu u gradskoj jezgri su 'kandelabri' kakvi su nekad bili. Tako je Šibenik dobio električnu rasvjetu prije brojnih europskih gradova: Beča, Budimpešte, Rima, Londona, ...


Marcel Kiepach

Marcel Kiepach

Marcel pl. Kiepach (Križevci, 12. veljače 1894. - ruska fronta, 12. kolovoza 1915.) bio je izumitelj, čudo od djeteta. Njegovi radovi pokrivaju područja elektronike, magnetizma, akustike, prijenosa zvučnih signala i transformatora. Potomak je vlastelinske obitelji, pa je imao punu roditeljsku potporu, posebno svojeg oca Josipa koji je zarana opazio rijetki dar svog sina, pomažući mu u nabavi stručnih knjiga i financirajući mu patente.

Marcel se javlja kao ratni dragovoljac te pogiba na ruskoj fronti 12. kolovoza 1915. godine.

Rad

Marcel svoje prve izume patentira već sa 16 godina u više europskih zemalja, a 16. ožujka 1910. godine patentira u Berlinu brodski kompas koji pokazuje sjever bez obzira na prisutnost željeza ili magnetskih sila. Već sljedeće godine, još kao đak Realne gimnazije u Zagrebu, prijavio je 20. prosinca 1911. godine Patentnom uredu u Londonu svoj usavršeni pronalazak brodskog kompasa - uređaj za daljinsko pokazivanje brodskog kompasa koji se sastoji od ampermetara kao pokaznih instrumenata smještenih u raznim dijelovima broda, na čiji rad ne mogu utjecati magnatske sile niti magnetske mase u njihovoj blizini.

Izumio je i patentirao svoj dinamo uređaj za rasvjetu vozila - ovaj električni generator s mehaničkim pogonom samoga vozila bio je predviđen za rasvjetu kočija, automobila, omnibusa i željezničkih vagona.

Patentira i "mali transformator" za niski napon koji će po sistemu "Kiepach-Weiland" dobiti široku primjenu.

Marcelov dinamo stroj mogao je koristiti i energiju vjetra, što svjedoči i o dalekovidnosti mladoga izumitelja koji se poput Leonarda Da Vincija nadahnjivao promatranjem prirode, pojava i bića, kako bi usavršio svoja iznašašća.


Franjo Hanaman

Franjo Hanaman

Franjo Hanaman (Drenovci, Vukovarsko-srijemska županija, 30. lipnja 1878. - Zagreb, 23. siječnja 1941.), znameniti hrvatski kemičar i metalurg, izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti.

Franjo Hanaman se rodio u hrvatskoj obitelji kao drugo dijete Gjure Hanamana i Emilije Mandušić. Pučku školu završio je u Brčkom 1887. godine, a maturirao je 1895. u Zemunu na Realnoj gimnaziji. Nakon mature otišao je studirati u Beč, gdje je 1899. diplomirao na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole. Slijedeće godine postaje asistentom dr. Georga Vortmanna na katedri analitičke kemije, gdje upoznaje dr. Alexandera Justa, znanstvenika koji ga je zainteresirao za rad na poboljšanju električne žarulje s metalnom žarnom niti.

Rad

Hanaman i Just prijavili su patent u travnju 1903. pod skraćenicom "D.R.P.No. 154262" (puni naziv - Postupak izrade žarnih tijela od volframa i molibdena za električne žarulje).

Žarulje s nitima dobivenim ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti.

Godine 1909./1910. za boravka u SAD tvrtka General Electric Co. otkupljuje njegov patent.

Žarulja s volframovom niti koja se i danas rabi i koja je zamijenila dotadašnju žarulju s ugljenom niti bila je prekretnica u proizvodnji rasvjetnih tijela. Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi.